Pred nama se nalazi još jedna knjiga iz biblioteke Bosanski portreti, izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice, koja je sebi za cilj postavila predstavljanje lika i djela ljudi koji su u različitim sferama i na različit način ostavili neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine. Nakon životopisa Kulina bana, Maka Dizdara, Safeta Sušića, Ismeta Mujezinovića, Branka Ćopića i Mehmed – paše Sokolovića, personalizacija prošlosti Bosne i Hercegovine, odnosno predstavljanje pojedinih historijskih epoha i događaja kroz prizmu pojedinaca, nastavlja se, doduše nepotpunom, biografijom Ćire Truhelke, velikog i svestranog znanstvenog radnika i istraživača. Ono po čemu se ova knjiga razlikuje od ostalih, prethodno pomenutih, je da je ona, dosada, jedina autobiografska.
Ćiro Truhelka je rođen 1865. godine u Osijeku, u Zagrebu je studirao historiju, arheologiju i historiju umjetnosti gdje je i doktorirao 1885. godine. Truhelka je 1886. godine došao u Sarajevu sa zadatkom osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Nakon utemeljenja muzeja postao je njegov prvi kustos, a zbog nedostatka odgovarajućeg stručnog kadra bio je zadužen za većinu zbirki. Kao kustos uredio je bosanske paviljone na svjetskim izložbama u Budimpešti, Briselu, Beču i Parizu, bio je učesnik velikog broja stručnih kongresa i konferencija, na kojima je izlagao rezultate svojih istraživanja u Bosni. Pokrenuo je veliki broj arheoloških iskopina širom Bosne i Hercegovine, od kojih su najznačajnija istraživanja u Glasincu, Zenici, Bosanskoj Gradišci itd. Od 1905. godine obnaša funkciju direktora Zemaljskog muzeja, a 1913. godine na toj poziciji useljava i u novu zgradu muzeja, za čiju izgradnju je on bio i najzaslužniji. Objavio je veliki broj radova na više jezika, a bio je i urednik Glasnika Zemaljskog muzeja. Penzionisan je 1922. godine, kada napušta Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Jedno vrijeme predavao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a umro je 1942. godine u Zagrebu.
Knjiga se sastoji od 25 poglavlja različitog obima i dužine, koja iako čine jednu cjelinu, zahvaljujući autorovoj vještini pisanja, zanimljivom načinu izlaganja, te maestralnom oblikovanju poglavlja, moguće ih je čitati i posebno kao izdvojene priče. Prva tri poglavlja opisuju sjećanja na najranije djetinjstvo provedeno u Osijeku, zatim preseljenje u Zagreb, gdje je Truhelka stekao i sveučilišno obrazovanje, stekao prvo zaposlenje, ali i ponudu za namještenje u Bosnu. Četvrto poglavlje opisuje dolazak Ćire Truhelke u Bosnu koja je tada bila na glasu kao „pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja“ (str. 26), a koja će naredne četiri decenije biti njegov dom. U narednim poglavljima Ćiro Truhelka opisuje događaje koji su prethodili osnivanju Zemaljskog muzeja, njegovom utemeljenju, prikupljanju građe za muzejske zbirke, problemu sa nedostatkom odgovarajućih kadrova, brojnim ličnostima koje su prošle kroz ovu instituciju itd. Interesantna su i njegova svjedočanstva sa brojnih arheoloških iskopavanja, ispunjena zanimljivostima, anegdotama, susretima sa ljudima različitih profila, od fra Grge Martića do seljaka sa Glasinca itd. Ćiro Truhelka je imao tu čast da bude među prvim naučnicima koji su predstavili kulturno – historijsku baštinu Bosne i Hercegovine svjetskoj javnosti, učešćem na velikim naučnim kongresima, poput naprimjer onih u Beču 1889. godine (str. 81-82) i u Kijevu 1899. godine (str. 92-97), ali i na prvim kongresima održanim u Sarajevu 1894. i 1895. godine (str. 82-83). Također, Truhelka je bio najzaslužniji za postavku Bosanskog paviljona na svjetskim izložbama u Budimpešti, Briselu, Beču i Parizu, a o zapaženosti tih postavki najbolje svjedoće brojne nagrade i odličja (str. 84-85). Zemaljski muzej je obilježio profesionalnu karijeru Ćire Truhelke, dugo vremena bio je i urednik Glasnika Zemaljskog muzeja, ali su Sarajevo i Bosna obilježili njegov lični život. Truhelka je skoro četiri decenije proveo u Sarajevu, u periodu kada je šeher polahko mijenjao svoj orijentalni karakter te postajao moderni srednjoevropski grad. Sa promjenom izgleda grada mijenjala se i njegova struktura, unutrašnji život, veliki broj stranaca se naseljavao i sa sobom donosio svoja zanimanja, običaje, tradicije, ukuse, a i domicilno stanovništvo je prihvatalo moderne svjetonazore.
Ćiro Truhelka je, zahvaljujući i svojoj poziciji, ali i osobnosti, imao priliku da upozna brojne zanimljive ličnosti i da svjedoći značajnim događajima, zato je ova autobiografija ispunjena brojnim podacima koji čine jednu vrstu biografije grada i zemlje. Osim Zemaljskog muzeja i Bosne, treća misao vodilja ili interesna linija, koja se može prepoznati kroz čitav sadržaj ove autobiografije, je Truhelkino zanimanje za dešavanja na političkoj sceni cijele Monarhije, a naročito Bosne i Hercegovine.
Ćiro Truhelka je imao jasno izgrađen politički stav, koji je jasno iznosio i zastupao (str. 103-108), pa je to vjerovatno i jedan od razloga zbog kojih je dosta pažnje posvećivao aktuelnim dešavanjima. U zadnjim poglavljima knjige Truhelka se dotiće aneksinone krize 1908. godine, Sarajevskog atentata 1914. godine i Prvog svjetskog rata koji je potom uslijedio, ostavljajući svoje viđenje uzroka tih događaja, ali i njihovih posljedica.
Iako Truhelka završava svoju autobiografiju događajima iz Prvog svjetskog rata, nažalost neopisujući narednih dvadesetak godina svog zanimljivog života, provedenog doduše van Bosne, ipak je zaokružio svoj „Bosanski portret“, savršeno se uklapajući u istoimenu seriju izdavačke kuće Vrijeme. Na svom prvom putovanju u Sarajevo 28. februara 1886. godine, prolazeći željeznicom kroz čitavu Bosnu Ćiro Truhelka je zapisao: „Gotovo nadomak Zeničkom polju provlačila se željeznica tijesnim klancem, dok ne stiže u prostranu ravnu kotlinu gradića kojemu je najveća zgrada bila kaznionica, i onda nitko nije slutio kakvu će visoku ekonomsku važnost zenička kasaba steći kao središte produkcije ugljena, tvornice papira i teške željezne industrije, koja opskrbljava svu Bosnu i Hrvatsku željezom“ (str. 27-28). Ćiro Truhelka je još manje slutio da će 125 godina nakon ovog putovanja njegova autobiografija biti objavljena upravo u Zenici, gradu sa kojim je imao posebnu vezu, ovjekovječenu jednom ulicom i ovom knjigom.
ČITAJTE DIGITALNO IZDANJE “USPOMENE JEDNOG PIONIRA”
