Osvrt na knjigu “Digitalna demencija: kako izluđujemo sebe i svoju djecu”
Roberta M. RÃDUCU
Svaki tehnološki napredak koji olakšava komunikaciju i širenje informacija (filmovi, radio, televizija, računari, pametni telefoni i Internet) javnost je pozdravila kao novi način za poboljšanje različitih područja, uključujući obrazovni sistem. Manfred Spitzer, stručnjak za neuronauke, specijaliziran za proučavanje procesa učenja, u knjizi Digitalna demencija ističe da pomodno informacijsko i komunikacijsko tehnološko otkriće nije nužno kompatibilno s obrazovanjem uma najmlađih. Izvlačeći se iz trenutnih istraživanja u psihologiji obrazovanja i medija i javnom zdravstvu, Spitzer pokazuje da „računari ne pomažu u oblikovanju djece, već sprečavaju ili, u najboljem slučaju, nemaju nikakav učinak (…). Dakle, industrija vješto djeluje s tim strahom na ranjivim društvenim slojevima, vadeći posljednju paru iz džepa “.
Na osnovu ogromne rasprostranjenosti upotrebe tehnologije među malom djecom i trenutnih istraživanja koja pokazuju da je rad na mozgu važan tijekom cijelog života kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje, Spitzer ističe da moramo bolje razumjeti posljedice ranog digitalnog izlaganja. Da bi otkrio kako upotreba tehnologije zapravo utječe na zdrav razvoj mozga male djece i dao preporuke za dobar razvoj, autor strukturira knjigu u četrnaest međusobno povezanih poglavlja, od kojih se svako bavi aktuelnim problemima i nudi bujna objašnjenja podržana naučnim studijama. Prva dva poglavlja objašnjavaju kako mozak radi i što mu je potrebno za pravilan razvoj kako bi u potpunosti funkcionirao s obradom i primjenom pohranjenih informacija. Sljedeća dva poglavlja tvrde da upotreba interneta i računara u školama djeluje kao smetnja dječjem mozgu. Sljedeća tri poglavlja raspravljaju o rizicima povezanim s upotrebom digitalnih medija i digitalnih uređaja tokom male djece. Sljedećih pet poglavlja govori o poremećajima koji su posljedica pretjerane i ovisne konzumacije digitalnih medija u ranoj adolescenciji. Knjiga završava s dva poglavlja koja raspravljaju o neopravdanim javnim politikama koje u vrlo mladim godinama guraju tehnologiju u obrazovni proces.
Autor upozorava da je u kasnijem životu ljudski mozak pod stalnom prijetnjom razvoja demencije, bolesti koja se manifestira kao mentalni pad. Ljudski mozak je opisan kao mišić kojem je potrebna stalna mentalna i fizička vježba za zdrav rast, jer se moždane stanice razvijaju tek nakon upotrebe. Spitzer naglašava važnost pravilnih metoda učenja u prvim godinama života kako bi se poboljšala sposobnost sinapse za stvaranje veza. Proces učenja trebao bi se nastaviti tijekom cijelog života pojedinca kako bi se unaprijedile sinapse. Što su sinapse veće, demencija postaje sve zaostala:
Od najveće važnosti je razumijevanje da upotreba računara i Interneta za izvršavanje zadataka u prvim godinama života blokira rad mozga za pronalaženje informacija i, kao posljedicu, za povezivanje manje sinapsi. Kao što autor objašnjava, računari kopiraju moždane funkcije i podstiču lijenost memorije. Tokom djetinjstva, upotreba uređaja povezanih s Internetom samo smanjuje kontrolu gdje i kada neko skladišti informacije. Korištenje računara i tableta u školama otvara put površnoj obradi informacija, skretanju s procesa učenja i sekundarnim neželjenim efektima (npr. Porast dječje pornografije, nasilja ili raznih poremećaja). Ovi efekti negativno utječu na kvalitetu života pojedinaca i pogoduju nastanku demencije.
Spitzer otvara raspravu o rizicima povezanim s upotrebom medija u ranoj dobi fokusirajući se na dječju nesposobnost za druženje. Socijalne kompetencije treba steći u interakciji licem u lice kako bi pojedinci razvili cerebralnu sposobnost ponašanja u društvu. Ovaj proces se dešava u prvim godinama života. Platforme društvenih medija zadovoljavaju potrebu za povezivanjem s ljudima i opasne su samo za one koji još uvijek nemaju sposobnost uspostavljanja veza u vanmrežnim interakcijama. U ovom su slučaju djeca koja uče druženje putem interneta izložena velikim opasnostima, jer Internet služi kao izuzetno prikladno mjesto za anonimnost, a korisnici često padaju u iskušenje da usvoje drugačiji identitet i razviju problematična ponašanja na mreži poput laganja, maltretiranja, zastrašivanja, pljačke , agresivnost ili kleveta. Biti meta ove vrste ponašanja izaziva lančanu reakciju, što dovodi do nedostatka samokontrole, usamljenosti i depresije koji zauzvrat uništavaju moždane ćelije djece koja nisu opremljena iskustvom s međuljudskim vezama. Spitzer upozorava da dugoročno ovi poremećaji favoriziraju pojavu demencije.
Drugi rizik na koji je istakao Spitzer dolazi iz studija o patološkom ponašanju u ishrani i rasvjetljava direktnu vezu između pretilosti i prekomjerne i nenadgledane potrošnje medija. TV programi za djecu povećavaju nedostatak fizičkog napora i pokreta i, što je još važnije, kontraintuitivni su njihovim potrebama za učenjem. Djeca mlađa od 10 godina znanje akumuliraju brže od odraslih, jer su informacije ključne za preživljavanje. Brže pamte radeći, a ne gledajući. Djeca kopiraju ponašanja koja su se susrela ponavljanjem radnji; ostavljeni sami ispred televizije ili na Internetu, ne brane se od onoga što vide. Na primjer, Spitzer objašnjava da su reklame za hranu za djecu direktan input za dječju gojaznost.
Autor unapređuje ideju da način na koji se hrani tijelo odražava se na ukupnu kvalitetu života pojedinca, uključujući njegovu sposobnost fokusiranja i učenja. Nadalje, autor tvrdi da TV i društveni mediji nisu dovoljno bogati informacijama koje bi mladi mogli obrađivati i “hraniti” im mozak.
U svojoj knjizi Spitzer se bavi problemom dječjeg nasilja i mitom o digitalnim urođenicima; on poziva roditelje da budu zabrinuti kako mala djeca i adolescenti provode vrijeme. Autor upozorava da bi video igre mogle pokrenuti ponašanja sklona stvarnom nasilju, desenzibilizaciju prema nasilju, socijalnu izolaciju i nizak nivo obrazovanja. S digitalnim urođenicima i njihovim navikama za multitasking pojavljuje se novi problem: njihova nesposobnost da samokontroliraju svoj um da se fokusira, što rezultira kašnjenjem u izvršavanju više zadataka odjednom. Prema studijama o poremećajima pažnje, izlaganje medijima određuje sporost u rješavanju jednostavnih zadataka djece, uporedno s izlaganjem aktivnostima koje podrazumijevaju fizičko kretanje. Očigledno, mediji obeshrabruju samokontrolu, shvaćenu kao sposobnost rada s radnom memorijom, inhibicijom i fleksibilnošću.
Stres se pojavljuje kao rezultat nižeg nivoa kontrole pojedinaca, koji se u kontekstu upotrebe novih medija obično manifestira kao nesposobnost pojedinaca da završe zadatke u određenom vremenu ili da sami reguliraju vrijeme koje provode ispred ekrana. Ovaj stres određuje nesanicu, depresiju i ovisnost, autor dalje tvrdi. S tim posljedicama povezani su kronični umor, gojaznost i dijabetes, također povezani sa sekundarnim efektima smanjenja broja socijalnih kontakata i socijalne izolacije, kroničnih srčanih bolesti, abnormalnosti lokomotornog sistema, što je uvijek dovodilo do demencije. Hormoni stresa utječu na razvoj mozga i autor upozorava na moguće dugoročne posljedice takvog ponašanja, jer još uvijek nema studija koje bi pokazale koji su točni problemi s kojima će se ova generacija suočiti u kasnijem životu.
objašnjava autora razotkrivajući činjenicu da knjiga ne potiče uklanjanje digitalnih medija iz našeg života. Umjesto toga, autor upozorava na nepotrebno određivanje prioriteta kreatora politike da se računari uvode u život svakog djeteta. Spitzer naglašava da je Internet koristan samo za one koji znaju šta treba tražiti, a ne i za one koji nemaju kontekstualne informacije. Djeci je potrebno osnovno obrazovanje koje se obavlja tradicionalno kako bi se informacije smirile i postale sveobuhvatne za njihov um. Nadalje, Spitzer se zalaže za zdrav, aktivan i društven život, koji uključuje život u sadašnjosti i pojednostavljivanje našeg života. Autor potiče da treba izbjegavati društvene mreže i pomagati djeci da vrijeme provode u aktivnostima koje promoviraju vježbanje mozga (slušanje muzike, provođenje vremena u prirodi, interakcija na sastancima licem u lice) kako bi se izbjegla pretilost, tupost, agresivnost, izolacija i depresija koja pogoduje demenciji.
ČITAJTE DIGITALNO IZDANJE “DIGITALNA DEMENCIJA”
